Pun trbuščić, sretno srce? Definitivno da. Iz tog razloga, drago nam je podijeliti ovu priču koja nas inspirira, jer nam pokazuje da ljubav i dobrota mogu udružiti snage za one kojima je najpotrebnija, ovaj put za beskućne štence.
Ostanite do kraja kako biste saznali priču o ovoj 90-godišnjoj baki koja pokreće svijet.
Psi beskućnici, ali hranjeni s puno ljubavi
U hladnim danima, u vrućim danima, na slavljima kraja godine ili na praznicima, uvijek vas čeka tanjur hrane koju s puno ljubavi priprema 90-godišnja baka, voljna pomoći ovi psići koji tužno lutaju ulicama.
Naša se priča odvija u gradu Ghaziabad, točno u državi Uttar Pradesh u Indiji. Tamo je smještena organizacija Šape u lokvi koja ima oko 120 beskućnih štenaca kojima pruža skrb i skrb.
Osim svog važnog posla, sklonište je počelo privlačiti pozornost zbog jednog od najvažnijih volontera. Radilo se o 90-godišnjoj ženi koja svaki dan rano ustaje kako bi pripremila hranu za sve pse u organizaciji.
Situacija se doznala preko društvenih mreža skloništa i od tada je izvor inspiracije za mnoge ljubitelje životinja koji su bili dirnuti njihovim ljubaznim postupkom.
Tko je žena koja hrani srca?
Prema informacijama iste organizacije, ni 90-godišnjakinja nije imala lagane dane. Nedavno je prošla nekoliko složenih operacija zbog kojih je morala mirovati, no to nije bila prepreka između nje i njezine ljubavi prema dlakavcima.
Svakog dana, u 4:30 ujutro, baka ustaje i kuha za više od 120 psića. Najviše voli varirati svoje recepte, jer ne sprema uvijek isto i nastoji zadovoljiti svoj apetit, iako ih zbog zdravstvenog stanja nije mogao vidjeti.
“Nakon svakog obroka vratim se i ona me pita – jesu li svi dobro jeli danas?, je li se svima svidjelo?, a onda joj pokažem videe od kojih joj se lice razvuče u veliki osmijeh. Danas sam odlučio, prvi put ću je povesti sa sobom. -Spomenuto na Instagramu.
Tako je, stigao je veliki trenutak. Baka više nije mogla čekati, htjela je na svakom tanjuru vidjeti lica beskućnih psića koje je hranila i grijala im srca s puno ljubavi. Unatoč činjenici da je posjet morao biti kratak i s velikom pažnjom, iluzija dijeljenja s njima bila je jača.
Svjedočimo ovom čarobnom trenutku:
“Nema lijeka, ali postoji pseća ljubav. Danas su moje godine zahvaljujući njima, toliko su duge, samo želim ovu sreću”. -rekla je baka.
I tako sam po prvi put mogla maziti i biti blizu više od 120 psića koji su se zaljubili u ljubav kao glavni sastojak svakog jela.
Priča koja nas uči da nema isprika za ljubav, dobrotu i brigu koju možemo pružiti onima kojima smo najpotrebniji, posebno tolikom broju dlakavaca koji su bili žrtve ljudi koji su ih osudili na zaborav, ali danas dobivaju novu priliku zahvaljujući bićima poput nje.
Neka se dobra srca i dalje množe u svijetu!
