Ako postoji nešto što je privuklo pažnju čovjeka u većoj mjeri od zlata, onda su to biseri koje proizvode kamenice. Ove biserne formacije bile su žuđene, skupljane i uzgajane kroz povijest kako bi ukrasile tijela onih koji su si to mogli priuštiti.
Međutim, nepoznato je koji je grad prvi vadio bisere. Zapisi koji se o njima vode ukazuju na to da su oduvijek korišteni kao ukras, pa je interes koji je postojao za stvaranje bisera bio u svrhu njegove reprodukcije u zatočeništvu. No, ovdje ćete moći naučiti nešto o prirodnom procesu nastajanja bisera, stoga nemojte ništa propustiti.
Mit o zrnu pijeska
Prvi korak je saznati kako kamenice formiraju bisere iznutra, to je opovrgavanje prilično raširenog mita da se biserni materijal koji tvori biser stvara oko zrnca pijeska. Prema ovoj teoriji, koju je objavio E. Redi 1671., lutajuće zrnce pijeska ušlo bi u kamenicu i biser bi se tamo formirao kao odgovor na iritaciju stranog tijela.
Ova teorija temelji se na otkriću zrnaca pijeska unutar nekih bisera.
Međutim, pijesak je čest element u okolišu kamenica, bilo u moru ili rijeci, pa je ova teorija odbačena. Međutim, nije pogriješilo jer se temeljilo na ideji da kamenica stvara biser kao obrambenu reakciju na iritant ili po zdravlje opasan agens.
Teorija obrane
Kao snježne pahulje, ne postoje dva ista prirodna bisera. Ova teorija o iritaciji kamenicama razvijena je do danas, a sada je dostupna mnogo potpunija ideja o procesu.
U prirodi, ulazak stranog (ili živog, poput parazita) tijela u ljušturu kamenice izaziva obrambenu reakciju. Kamenica se, suočena s ovom iritacijom, brani prekrivanjem stranog tijela s nekoliko slojeva sedefa dok ne formira cistu koju nazivamo biserom.
Što je sedef?
Sedef je reflektirajući materijal proizveden od biserne vrećice kamenica. Sastoji se od kalcijevog karbonata, organske tvari i vode, no kamenica je ne luči takvu kakva je.
Zapravo, ovaj proces počinje kada strano tijelo dođe u kontakt s plaštom kamenice, mišićnom stijenkom koja prekriva unutarnje organe. U to vrijeme školjkaš luči tekućinu koja sadrži aragonit i protein konhiolin.Kada ova smjesa dođe u kontakt sa stranim tijelom, prekrije ga i formira slojeve bisera.
Sedef ne blista uvijek. Naime, školjka kamenice je od sedefa, ali samo iznutra sjaji svojim karakterističnim preljevnim tonom. To je zato što su slojevi konhiolina zakrivljeni ili kružni.
Koliko je vremena potrebno da se biser formira unutar kamenice?
Iako nam logika govori da obrambena reakcija na vanjski agens mora biti brza (kao što bi bila mobilizacija naših bijelih krvnih stanica), u slučaju bisera to je vrlo spor proces. Zapravo, za oblikovanje bisera koji se obično vide u nakitu i ukrasima trebalo je više od 3 godine.
Imajte na umu da biser nastaje sloj za slojem zahvaljujući otpuštanju tekućine koja ga tvori. Osim toga, ne postoji idealna veličina bisera kao takvog, već su kriteriji uspostavljeni od strane ljudi i temeljeni su na estetskim kriterijima.
Jedina namjera kamenice je zaštititi se od ovog agensa koji joj ugrožava zdravlje.
Problem perlikulture
Evolucija znanja o nastanku bisera neizbježno je dovela do stvaranja industrije za njihovo sakupljanje. Glavni izvoznici bisera su Vijetnam, zemlje Kariba, Japan ili Australija. Kao što možete zamisliti, rezerve prirodnih bisera brzo su se iscrpile.
Proces uzgoja bisera je skup, dugotrajan i, prije svega, destruktivan za kamenice. Umetnuti su komadići plašta od drugih kamenica i kuglasto tijelo koje djeluje kao nadražaj. Zatim se stavljaju u mrežice u vodu kako bi formirali biser.
Najgore vrijeme za kamenice je vađenje bisera. Da bi se uklonio, napravi se rez skalpelom i u mnogim prilikama mekušac pritom ugine. I unošenje stranog tijela i rez za vađenje bisera bolni su za kamenicu.
Samo 5% kamenica daje biser koji prolazi kontrolu kvalitete uzgajivača bisera, ostale se odbacuju.
Zato su kritike koje se upućuju ovoj industriji usmjerene na njenu malu korist za ljudski život. Da bi se ukrasili dragulji onih koji si to mogu priuštiti, okupiraju se prirodna područja i oduzimaju životi mnoštva životinja, uz nanošenje im intenzivne patnje. Pitanje koje se postavlja je: je li stvarno vrijedno gubitka života da bi se stavila ogrlica?