Kao i kod mnogih ljudskih osjećaja, emocija i kvaliteta, empatija nam se čini jedinstvenom. Unatoč tome, dugo su istraživači i drugi promatrači pokazivali da, možda, nije tako. Dobar primjer je kako štakori izbjegavaju ozlijediti svoja ljudska bića.
Desetljećima se provode laboratorijska ispitivanja ponašanja štakora i njegove primjene ili povezanosti s ljudskim ponašanjem. Na isti način, ova vrsta istraživanja provedena je s golubovima, vukovima, psima ili primatima.
Kod ljudi je empatija poznata kao urođena kvaliteta pomaganja i priznavanja emocija drugoga. Na taj se način na afektivan način povezujemo s drugim pojedincima u našoj društvenoj skupini.
Istraživanjem znanstvenika s Kraljevske nizozemske akademije znanosti i umjetnosti, štakori pokazuju empatiju prema svojim drugovima kad pate. Ta bi činjenica implicirala da se sposobnost da se stavite na mjesto drugog pojavila u evoluciji mnogo prije ljudskih bića.
Kako se regulira empatija?
Područje ljudskog mozga koje se naziva prednji cingularni korteks (ACC) ima zrcalne neurone. Ove stanice reagiraju kada pojedinac doživi bol ili prisutnost dok drugi kolega pati. Međutim, temeljni stanični mehanizmi još uvijek su slabo razumljivi.
"Zrcalni neuroni su vrsta neurona koji se aktiviraju kada se neka radnja izvrši i kada se promatra da izvršava tu radnju ili ima njen mentalni prikaz" -Gema Sánchez Cuevas, psiholog.
U nedavnim studijama, Pokazano je da prednji cingularni korteks štakora (u području 24) također sadrži zrcalne neurone. Oni se aktiviraju kada štakor osjeća bol ili kada vidi kako drugi pratilac pati.
Međutim, nisu se aktivirali dok su slušali štakora kako pati. To može biti, prema drugim istraživanjima, zato što je potrebno da je štakor iskusio strah kako bi ga osjetio kada čuje bližnjeg.
Na taj su se način štakori koji su znali što su strah i patnja uzrujali kad su njihovi pratitelji emitirali ultrazvučne zvukove kako bi upozorili skupinu.
Kako znate da štakori izbjegavaju ozlijediti svoje vršnjake?
Za razvoj pokusa, prvo je skupina štakora, smještena u parovima, obučena da dodirne polugu kako bi dobila nagradu. Ubrzo nakon što su bili u kavezu, štakori su saznali da su aktiviranjem mehanizma dobili kocku šećera.
Kad je postalo jasno da štakori to znaju učiniti, mehanizam je izmijenjen i, od tada, svaki put kad bi dodirnuli polugu, njihov bi partner doživio mali šok.
Čim su štakori počeli trpjeti šokove, štakori s polugama prestali su ih potpuno pritiskati. To bi nam moglo ukazati, zajedno sa studijama o zrcalnim neuronima na štakorima, da te životinje znaju kada srodnik pati i pokušavaju to izbjeći.
Empatija ili sebičnost?
U ovom trenutku moramo si postaviti još jedno pitanje. Prestaju li štakori udarati u polugu iz empatije prema bližnjima ili iz sebičnosti kako bi smirili vlastitu patnju?
Zbog zrcalnih neurona, štakori na određeni način osjećaju ono što osjećaju njihovi suputnici, pa bi ih prestanak dodirivanja poluge smirio.
Isto se događa i s ljudskim bićima, zašto pomažemo nekome tko je ozlijeđen? Altruizam ili jednostavno ne želimo vidjeti kako pati jer se uzrujavamo? Odgovori na ova pitanja su složeni i zahtijevaju dugo razmišljanje.
Pitanje i ono što nas zabrinjava je da se u obje vrste događa sličan proces. Empatija je adaptivna emocija koja poboljšava opstanak vrsta koje žive u društvenim skupinama.
