U popularnoj kulturi postoji bezbroj priča o delfinima koji spašavaju brodolomce, pecaju i dolaze na obale u potrazi za ljudskim društvom. Sve to postavlja logično pitanje: Jesmo li im mi zaista nešto? Znači li činjenica da ove životinje izvode nekoga tko se davi iz vode znači da dupini osjećaju empatiju?
Empatija je složen mentalni proces koji zahtijeva visok kognitivni razvoj - evolucijski govoreći- i društvenog uma. Dupini, unatoč ispunjavanju ovih uvjeta, imaju reputaciju da nisu toliko prijateljski nastrojeni koliko nas zoološki vrtovi navode na vjerovanje. Ako ste zainteresirani za razotkrivanje ovog pitanja, čitajte dalje.
Empatija i teorija uma
Empatiju možemo definirati kao kognitivna sposobnost pojedinca da razumije i sudjeluje u osjećajima drugog. Jeste li ikada zijevali? Možda vam je prijatelj rekao "ne plači, onda ću ja plakati". Sve je to empatija: osjećati ono što osjeća drugi.
Empatija nastaje kao adaptivni proces u društvenim vrstama, budući da je jedan od najsofisticiranijih mehanizama suživota među pojedincima. Bez toga grupnu koheziju nemoguće je postići. Osim toga, zahtjevi za empatiju uključuju i svijest o sebi te da se ona može generalizirati na ostale članove udruge.
Ova projekcija samosvijesti je ono što je poznato kao teorija uma. Dobar primjer bio bi staviti drugu pjesmu prijatelju koji ima poteškoća jer se sjećamo da nam je pomogla da podignemo raspoloženje: pretpostavljamo da će se u njegovom umu dogoditi isti proces kao i u našem.
Dupini i teorija uma
Dupini su više nego pokazali svoju sposobnost da se prepoznaju u ogledalu, da imaju složen društveni sustav i visoko sofisticiranu komunikaciju. Ali što je s teorijom uma? Pripisuju li dupini svoja mentalna stanja drugima?
Odgovor je potvrdan. Uwano i njegova skupina istraživača to su 2010. pokazali u eksperimentu u kojem su dupini, obučeni da slijede niz naredbi gestama, bili skloniji reagirati na smjer čuvarevog pogleda nego na samu gestu …
Naime, dupini su obraćali više pažnje na ono što su vjerovali da njihov čuvar želi nego na samu naredbu. S obzirom na sve ovo, može li se reći da dupini osjećaju empatiju? Odgovor je potvrdan. Evo kako je ta činjenica dokazana.
Dupini osjećaju empatiju i ponašaju se u skladu s tim
Empatija je proces koji je već demonstriran u najrazličitijim vrstama ljudi, od malih miševa do slonova, ali nema izbora nego proučiti ga posrednim opažanjima, odnosno na temelju njegovih posljedica. Kako netko pokazuje empatiju? Odgovor je vrlo jednostavan: kroz pomoć u ponašanju.
Prije izvođenja bilo kakvih pokusa već je bilo postavljeno nekoliko sumnji da su dupini empatični. Pokazujemo vam neke prilično jasne dokaze za to:
- Ronjenje u područjima gdje ima dupina relativno je opasno, ali ne zato što vas mogu napasti: dupini znaju da ljudi ne dišu pod vodom i pokušavaju spasiti ronioce misleći da se utapaju. Nagla promjena pritiska ako prebrzo izađe na površinu može uzrokovati oštećenja tijela.
- Dupini brane druge vrste od morskih pasa: Ove velike ribe prirodni su neprijatelji dupina i postoji nekoliko priča koje govore kako brane plivače od napada morskih pasa ili djeluju kao mamac kako bi ih držali podalje od skupina kitova.
- Dupini pomažu svojim bližnjima: Kad je dupin u skupini preslab ili ozlijeđen, ostali članovi grupe plivaju oko njega kako bi ga zaštitili i pomogli mu da se podigne na površinu kako bi mogao disati.
S druge strane, u kontroliranim okruženjima i eksperimentalnim uvjetima, otkriveni su sljedeći koraci u pogledu empatije kod ovih životinja:
- Ogromna složenost njegova društvenog sustava leglo je empatije: veliki mozak dupina i njihovo dugo djetinjstvo stvaraju savršene uvjete za razvoj osjećaja grupne kohezije i djelovanje u skladu s tim.
- Odnos majke i djeteta ključan je za razvoj empatije kod dupina:majke uče svoje mladunce kako se ponašati u skupini svojim ponašanjem, ali i vlastitim riječima, budući da se identificiraju zvižducima i razgovaraju jedni o drugima.
- Vaša sposobnost oponašanja ponašanja dio je razvoja empatije: U studijama usporedne psihologije uočeno je da je beba dupin razvila empatiju prema ostalim članovima skupine oponašajući ponašanje majke.
Zaključno ćemo citirati poznatog antropologa i ekologa Lorena Eyseleya. Govorio je o "okončanju duge usamljenosti", gdje se ljudska vrsta, nakon tisuća godina, oslobađa osjećaja izolacije koji dolazi s uvjerenjem da smo mi jedina inteligentna bića koja postoje. I što mislite?